Predstava je nastala kao koprodukcija Kazališta Virovitica i Hrvatskog kazališta Pečuh riječ iščezava Prihvatiti se zadatka inscenacije kanonskog teksta kao što je U agoniji Miroslava Krleže, često proglašavanog njegovim najuspjelijim dramskim ostvarenjem, pa i vrhuncem hrvatske dramske književnosti uopće, pothvat je koji može biti dočekan sa strepnjom, strahopoštovanjem, nelagodom, predrasudama, otporom ili, s druge strane, znatnom umjetničkom ambicijom (i ponovno strepnjom), jer čak i kad odbacimo teret kroz proteklo stoljeće nataloženih superlativa ispisanih u čast Krležinu geniju, ostajemo suočeni s bespoštednom snagommonolitne dramaturške strukture njegova djela, zapletenog, intelektualno prenapregnutogdiskursa i prepoznatljivog književnog stila. Premda navedena drama nedvojbeno iziskuje utjelovljenje u scenskom izrazu koji može održati punoću i bravuroznost Krležina jezika, te eksplozivnost svoje unutarnje dinamike kroz glumački aparat, psihofizičko i intelektualno iscrpljivanje glumačkog subjekta na kojem izvedba Agonije inzistira – napose u tročinskoj verziji za čiju smo se inscenaciju odlučili – kao da zorno objelodanjuje Gavellinu tezu o iščeznuću „zasebne funkcije dramske riječi“ baš u trenutku kad ona dospijeva do svojeg maksimuma. Na sadržajnoj, estetskoj i formalnoj razini, treba istaknuti autorski zazor spram opasnosti da ova inačica Agonije upadne u salonske klišeje i isklizne u izvedbu patetičnog, pa i zastarjelog scenskog govora, kakav je slijedila istovremena ili posljedična sklonost glumačkom stilu i kazališnoj atmosferi bliskima uzorima filmskog modernizma. Potpomognuta onim gotovo stoljetnim talogom nagomilanih značenja, naša se Laura od ibsenovske i strindbergovskehisteričarketransformirala u suvremenu „ženu pod utjecajem“, sličnu Cassavetesovim (anti)heroinama, kao i Fassbinderovim, Bergmanovim ili Antonionijevim melankoličnim junakinjama. S druge strane te liste nalazi se i ironijski intoniran hommage ambivalentnoj reprezentaciji femmefatale iz noirfilma, pogotovo s obzirom na odluku da se u danoj inscenaciji Lenbachovo samoubojstvo – dakle, moguće Laurino ubojstvo vlastitog muža koje je neminovno približava Gigi Barićevoj Milana Begovića – odvija iza pozornice, skriveno oku publike. Nedvojbeno, predstava U agoniji čije autorske intencije ovaj tekst nastoji sažeti dramska je predstava u punom smislu te riječi, utemeljena naagonu iz naslova, borbi na život i smrt muškarca i žene, primordijalnog para tako značajnog Krležinoj dramaturgiji, zaraćenih ljubavnika Adama i Eve, u glembajevskom ciklusu prerušenih u (malo)građanski kostim, no jednako animalnih i neurasteničnih onkraj granica napora u hiperintelektualnom verbalnom nadmetanju. Razvidno je kako prethodno spomenuti zastrašujući i/li pretenciozni pothvat inscenacije Krleže, poduzet s glumcima doraslim izazovu – a u slučaju ove predstave to se i dogodilo – zaista usmjerava književnosti u kazalištu, no ne u okoštalom, ograničavajućem smislu robovanja kazališnog medija literaturi, nego onom što u gavelijanskoj maniri svjedoči procesu u kojem „ulazak glumca u dramu znači ulazak doživljene stvarnosti u literaturu“. Tada to nije kazalište u službi puke reprodukcije književnog materijala, niti kazalište u službiuopće, bilo koga ili bilo čega, već kazalište koje u gledatelju doista može izazvati intenzivno tjelesno doživljavanje organskih oćuta, kazalište kakvo nas kao publiku, ako je vjerovati Gavelli, vraća glavnom razlogu zbog kojeg ga pohodimo – suigri. Dora Golub