U početku bijahu amebe, a onda Krapinski pračovijek, Vučedol i Delmati. Nakon toga je jedan Zagorac, Josip, potomak krapinskog pračovjeka, komunist, morao oteti dijelove ove države talijanima, kojima je to poklonio potomak delmata Ante sa svojim jadnicima. I uspio je stvoriti jednu veću relativno uspješnu državnu tvorevinu.
Potom se pojavio drugi Zagorac, također potomak krapinskog pračovjeka, također komunist, i uz pomoć drugih komunista, gotovo uspio formirati jednu malu slobodnu državicu. Ta skupina komunista je osnovala stranku koja je imala priliku biti državotvorna. Ali to nije sve. Tu su se našli vođe.
Prvo se ukazao Vladimir (valjda je po tome imenu i nastao pojam vladanje), i postavio „pravila“ po kojima je kasniji vladar Ivo uspješno počeo uništavati i državu i stranku, naravno pljačkajući je za svoje potrebe. Valjda je to bio vladar s posebnim potrebama.
Zatim su si ljudi odabrali novoga vladara, Andreja, koji je u kratko vrijeme uspio od državotvorne stranke napraviti čopor glavoklima bez svog stava i mišljenja, koji se svijaju kao morska trava za vrijeme valova, a on se nametnuti kao neprikosnoveni vladar i mislioc, po sistemu Luja XIV: ( fr. “L’état c’est moi“ ). (Država to sam Ja).
Nakon što je ta mala državica ipak uspjela izaći iz jedne veće zajednice istojezičnih naroda, dotični vladar nas je, strelovito i „uspješno“ ugurao u jednu drugu zajednicu, raznojezičnih naroda, itekako problematičnoga sastava. Tako su i zadnji zvuci konačne slobode ishlapili.
Ta velika zajednica raznoraznih interesnih grupacija, sa potpuno smušenim i nekompetentnim vođama, je istoga momenta počela nametati pravila ponašanja, kojima je malim zemljama , kao našoj, prodala priče bez dubokog značenja i vrijednosti, po sistemu: mi vam pomažemo da nestanete.
Nudeći nam novac, kao mamac, od nas su napravili dužnike koji, bez vlastite proizvodnje, nemaju druge nego se utopiti u vlasitom dugu.
Ta se vladavina, naših vladara, dakle, može svesti na onu narodnu izreku: „Zlatom pišem, govnom pečatim“. Mi se možemo samo sklupčati u svom kutu i čekati prestanak „tisućljetnog“ sna.
Danas morate biti slijepi ili potpuno nepismeni da ne vidite kako ova naša mala zemlja postuno i sigurno nestaje.
Molim Vas samo nam nemojte „pomagati“
Autor: Zlatko Kovačević Saxa